Ayurvedski proizvodi u koje vjerujemo

Lat. Viscum album

Bijela imela, biska, visk, višće, imela, lijepak, melina, cmelj,...ili službeno Viscum (ljepljiv) album (bijel)… ime je biljke koja je danas, zajedno s jelkom i božikovinom, dio biljnog trolista koji je snažno simbolički povezan s danima proslave Božića. Stoga ću s njome završiti ovogodišnju priču o bilju, kako bismo opet, vrlo skoro, s nekom novom biljkom plovili prostorima zdravlja i ozdravljenja.

Gledam ju ovih dana kako šeta u rukama ljudi koji će ju staviti u prostore svojih kuća.
Evo, moja ju prva susjeda postavi tik iznad kućnih, ulaznih vrata. Ta tanka, elegantna biljka isprepletenih grana i finih, blagih listova, tako obješena odstoji, vjerovali ili ne, sve do narednog Božića i nove joj nasljednice koja, svježa, tek ubrana, iznova zazeleni ulaz njihova doma i tako im donese, po jednom od današnjih vjerovanja, "mir, pomirenje i sreću".
Ali, pitam se, dok gledam kako ljudi njenim grančicama ukrašavaju dom, znadu li išta o tom darku? Još davno, u školi, o njoj sam čula prvi puta kada sam na satovima prirode učila o tome kako postoje biljke koje se nastanjuju na drugim biljkama, njima se hrane i crpe im sokove.
Učila sam o tome kako je imela otrovna i ne smije se dirati pa je tako, za mene, ona dugo vremena bila tek parazit na kakvome stablu koje se od nje nije moglo obraniti.
Bila je višak, bolest i nametnik što je moderna znanost dugo vremena i isticala i podržavala, iako su joj samo bobice za čovjeka otrovne, dok su za ptice one odlična poslastica. Ooo, kakva je sreća da sam to uvjerenje promijenila!
Tek kada sam drugačijim očima počela gledati plodove Velike Majke, njenu mudrost i njenu snagu, tada sam počela mijenjati i svoje navike i shvaćanja i tek tada sam počela i shvaćati kako sve, apsolutno sve, ima svoj smisao.
Tada sam imala sreću da mi je imela ponovo došla u ruke i uvukla mi se pod kožu - zauvijek.

Negdje u vrijeme kada sam se počela ozbiljno zanimati za bilje, ali se baviti i biodinamikom i izučavanjem Rudolfa Steinera, do mene su doprli mnogi njegovi tekstovi a među njima i oni o antropozofskoj medicini. I iskreno, neću kriti, te su staze, sasvim tiho ali jasno, utrle put i prema mom današnjem životnom odabiru i studiranju ayurvede. Dobro se sjećam teksta koji je govorio o Steinerovoj metodi liječenja a danas već priznatom i poznatom liječenju kancerogenih stanica i raka – imelom, točnije ekstraktom imele u obliku injekcija. Danas sve veći broj studija pokazuje kako biljni lektini u ove biljke posjeduju citotoksične, antitumorske i antikarcinogene učinke.
Koristi se u onkonološkim terapijama pod imenima Iscador i Helixor. Ali, ono što je mene borilo s nogu je Steinerovo tumačenje kako bijela imela, ovisno o domaćinu na kojemu živi, ima i drugačiji sastav te, u odnosu na sastav, i različito djelovanje na liječenje. Bila sam osvojena. Koja moć biljke da se promijeni i da upije! Ta njena vanjska i unutarnja mimikrija dovedena je do savršenstva. I danas, kada ju berem i sušim, kada ju spremam i već koristim, ja imam uvijek riječi hvale za njenu moć. Za njene listove koji su lijek. Za njene grančice koje trgam i sušim kako bi nas njegovale. Sada već znam da je veliki raspon bolesti i oboljenja koje možemo sasvim izliječiti ili ublažiti korištenjem ove biljke. Koristimo je za smirenje, protiv želučanih tegoba, bolesti crijeva, glavobolje, padavice, vrtoglavice, srčanih tegoba…U obliku tinkture, praha, infuzije, ekstrakta....njeno je korištenje vrlo širokog spektra.

Iako se imela može brati i u proljeće, posebno ju preporučujem brati sada, u vrijeme zime, kada se jedan ciklus zatvara a drugi tek počinje. U to vrijeme, dok sve miruje, ona u sebi pohranjuje svu snagu vitalnih sokova. Ta skromna biljka, jedan je od najvećih zimskih znakova života. Zato, nije čudo što sada, kada njena Majka miruje i svoj udah pohranjuje u sebe, ona buja i ovako, vazdazelena, pokazuje svoju otpornost, žilavost i životnu strast. Nije čudo što ju sada, skladno okruglu uočavamo i beremo jer ne možemo ju ne uočiti. Na suhoj grani stabla ona nas pozove sama, iznikla, čini nam se iz ničega.


Eto, prijatelji, takva je ona. Ozrcaljena Priroda. Mi možemo misliti da smo veliki, moćni, pametni, snažni. Možemo donositi pravila, zakone i propise, graditi države, kule i gradove. Ali, to ništa ne mijenja. Jer i prije i poslije nas ostaje Ona. Darovateljica. Nagrađuje nas i hrani sobom. Ako tako gledamo na tlo po kojemu hodamo, postat ćemo pažljiviji. Ne samo prema Njoj, nego i prema sebi i prema svim svjetovima. Želim nam svima da s tom sviješću o krugu sreće, zdravlja i blagostanja za sve unutar tog kruga, zakoračimo u novo doba...<3